Obrađena tematika obuhvaća moguće promjene i prilagodbe u prehrambenom sustavu (tj. cijeli krug proizvodnje, prerade i distribucije), koji iznimno intenzivno i štetno utječe na okoliš. Pokazuje se potreba za razvojem sadržaja koji će održivu hranu približiti proizvođačima, prerađivačima i lokalnim zajednicama u ruralnim područjima. Ruralna područja su ona gdje, unatoč potencijalima, još uvijek nema dovoljno svijesti o vezi između prehrane, okoliša i zdravlja. Istovremeno je i dalje prisutno nepovjerenje prema ekološkom načinu proizvodnje, odnosno nepripremljenost da se napuste ustaljene, ali zastarjele i štetne prakse poljoprivrede. Posljedično su postojeći ekološki proizvođači u manjini, a ekološka poljoprivreda slovi kao neperspektivna. Istovremeno, ni ekološka poljoprivreda nije najviša razina održivog djelovanja, već moramo više fokusa usmjeriti na biodinamičku proizvodnju hrane, koja osigurava najkvalitetniji urod.

Tijekom projekta “Održiva prehrana u ruralnim područjima: od povećanja samoopskrbe k suopskrbi” gore navedene izazove smo adresirali kroz predavanja, radionice i otvorene rasprave. Projekt smo osmislili i izveli tako da su bili obuhvaćeni svi ključni elementi održive prehrane: ekološko, sezonsko, lokalno i samo/su-opskrbno. Te elemente smo u sklopu aktivnosti predstavili na načine da su ne samo potaknuli zanimanje za ekološki način proizvodnje/prerade među lokalnim poljoprivrednicima, već i povećali prepoznatljivost ekoloških ponuđača u Pomurju i ojačali veze među srodnim gospodarstvima.

Uvodnim predavanjem na temu prirodnog poljoprivrede, na kojem smo adresirali održive prehrambene lance, prednosti ekološke proizvodnje/prerade, osnovne principe biodinamike te specifičnosti i potencijale Pomurja, smo projekt teoretski osmislili i razvili osnovno razumijevanje obrađene teme. Za razvoj praktičnih vještina smo u suradnji s lokalnim ekološkim ponuđačima na više gospodarstava u regiji organizirali vođene obilaske i radionice ekološke proizvodnje povrća, voća i žitarica, prerade sokova, brašna i ulja. Kako bismo pridonijeli razvoju samoopskrbnih i suopskrbnih praksi, organizirali smo radionice o divljoj hrani (sakupljanje) s učenicima lokalne osnovne škole, radionicu fermentacije domaćeg povrća i zajedničku razmjenu zimnice. Cilj ovog sklopa radionica bio je prijenos i razmjena znanja te razvoj vještina, povećanje raznolikosti namirnica u vlastitoj zimnici i samoopskrbi te razvoj zajednica čija su vrijednost samo-/suopskrba i održiva prehrana.

Nacrt ekološkog problema, aktualnog stanja i izazova održivog prehrambenog lanca

Uvod: prehrana, okoliš, društvo

Prehrambeni lanac donosi tako višeslojne utjecaje na okoliš (klimatske promjene, raspoloživost i kvaliteta pitke vode, stupanj onečišćenja tla, biotska i habitatna raznolikost, izgled ruralnog krajolika) kao i izazove za društvo, odnosno državu (samodostatnost, sigurnost, kvaliteta, zdrava i cjenovno dostupna hrana, suverenost i otpornost na vanjske potrese). Svjetski sustav opskrbe hranom uzrokuje gotovo trećinu svih antropogenih emisija stakleničkih plinova i stoga je jedan od glavnih uzroka klimatske krize. Sektoru poljoprivrede možemo pripisati dobrih 10 % nacionalnih emisija stakleničkih plinova (izvor: Umanotera), pri čemu je najveći izvor emisija stočarstvo, koje je ugljično intenzivnije (više zemljišta, veća potrošnja vode, za proizvodnju 1 kg govedine potrebno je 15 puta više zemlje nego za 1 kg žitarica i 70 puta više nego za 1 kg povrća), stoga se preporučuje preusmjeravanje na proizvodnju hrane biljnog podrijetla.

Prehrambena skupoća i niska razina samoopskrbe voćem i povrćem:

Poskupljenja hrane, koja su posljedica problema s opskrbnim lancima, blokadama transportnih puteva i opće inflacije, jasno su vidljiva na našim policama i u novčanicima velike većine stanovnika Slovenije (kućanstva prema podacima SURS-a namjenjuju za hranu više od desetine izdataka). U posljednjih pet godina hrana je poskupjela za gotovo petinu, a najosjetnije su se podigle cijene voća. Uz nisku nacionalnu razinu samoopskrbe povrćem (48 %, izvor: SURS, u posljednjih pet godina čak prosječno ispod 40 %) i voćem (30 %, izvor: SURS) “nužno je već danas poboljšati uvjete za osiguranje opskrbe kvalitetnom i sigurnom hranom po pristupačnim cijenama za sve, što istovremeno ima najmanji mogući utjecaj na klimu i okoliš” (citirano iz objave strateškog vijeća za prehranu, izvješće sa sjednice 5. 12.).

Ekološka poljoprivreda i “održivi prehrambeni krug”:

Ekološka poljoprivreda je s jedne strane mjera ublažavanja klimatskih promjena i istovremeno prilagođavanja na njih. Sljedeći korak prema smanjenju ugljičnog otiska predstavljaju kratki lanci opskrbe ekološkim proizvodima. Zdravija i istovremeno okolišu prihvatljivija hrana je stoga biljnog podrijetla, koja je proizvedena, prerađena i konzumirana unutar iste regije. Za što niži ugljični otisak biramo i sezonsku hranu. U Sloveniji stalno raste potražnja za lokalno proizvedenim ekološkim namirnicama. Pri tome samo 20 % ekološke hrane dolazi iz domaće proizvodnje, 80 % je uvozimo. Ekološka poljoprivreda se također često spominje kao moguće rješenje za razvoj ruralnih područja u udaljenim područjima, ali nema dovoljno konkretne podrške od strane države i ruralnih općina za uspostavu održivog prehrambenog kruga.

Smjernice i strategije:

Mreža nevladinih organizacija Plan B za Sloveniju je u procesu pripreme Strateškog plana zajedničke poljoprivredne politike 2023–2027 dala inicijativu za povećanje podrške proizvodnji biljne hrane za ljude te ekološkoj poljoprivredi. Preporučeni su kratki dobavni lanci i partnerski odnos između poljoprivrednih proizvođača i potrošača. Nadalje je naglašena nužnost brzog prijelaza na održivi način proizvodnje hrane, prije svega udjela ekološke poljoprivrede. Među ciljevima Strategije razvoja Slovenije 2030, koja adresira obveze Ujedinjenih naroda glede ublažavanja klimatskih promjena, predviđene su aktivnosti za povećanje uživanja lokalne, sezonske i planetu prijateljske prehrane.

Analiza različitih dionika (njihove značajke i potrebe):

• lokalni ekološki proizvođači i prerađivači u Pomurju: pokazuju se potrebe za pomoći pri marketingu, administraciji i distribuciji. Prvi koraci su napravljeni uspostavom eko. prodajnih mjesta i ekoloških ili lokalnih zadruga, koje još nisu dosegle visoku razinu razvoja, odnosno stupanj organiziranosti. To se može pripisati i nedostatnim poticajima od strane države i manjku podrške od strane lokalnih donositelja odluka, prije svega općina, koje ne prepoznaju potencijale ili ne prioritetiziraju takve aktivnosti.

• lokalne nevladine organizacije i socijalna poduzeća: Pomurje se može pohvaliti s barem tri primjera dobrih praksi na presjeku održive proizvodnje i prerade u vezi sa socijalnim sadržajima. Riječ je o Kocljevini, Koreniki i Zrirapu, koji predstavljaju slične, ali ipak različite načine djelovanja, koji bi se u sličnom obliku mogli uspostaviti u svakoj od Pomurskih općina.

• lokalni poljoprivrednici i kupci: u Pomurju je niska svijest o ekološkoj proizvodnji, mnogi konvencionalni poljoprivrednici još uvijek u ekološkoj poljoprivredi vide prije svega ograničenja i nepotrebnu dodatnu birokraciju. Za poljoprivrednike je potrebno smanjiti birokratski balast, povećati proaktivnost savjetodavnih službi i im putem zadruga omogućiti poboljšanu promociju, marketing, administraciju i distribuciju. Prodajni putevi ne smiju biti ovisni o velikim trgovcima u stranom vlasništvu s oderačkim maržama, već je potrebno razviti, odnosno nadograditi alternativne načine prodaje – dostave, tržnice, naručivanje putem interneta/aplikacija, …

Za mnoga kućanstva je lokalna ekološka hrana još uvijek nedostupna, prije svega zbog cijene. Ako želimo govoriti o održivom i pravednom prehrambenom lancu, moramo biti pozorni da na kraju tog lokalnog lanca nisu samo imućniji kupci. Putem subvencija ili drugih oblika poticaja, odnosno pomoći, država ili općine moraju osigurati mogućnost otkupa lokalne ekološke hrane svim stanovnicima, a ne da se od poljoprivrednika zahtijeva da zbog “cijenovne konkurentnosti” snize cijene na razinu konvencionalne ili uvezene ekološke hrane.

• lokalni javni zavodi: ojačati je potrebno veze lokalnih javnih zavoda s lokalnim poljoprivrednicima, odnosno zadrugama. Povećati (financijske) poticaje za tu namjenu, ne samo propisivati zahtijevane postotke udjela lokalne eko. hrane u javnim zavodima. S pomoću javnih savjetodavnih službi ili zadruga poboljšati mehanizme evidencijskih narudžbi, za koje mnogi javni zavodi nemaju kadrovskih kapaciteta, a tržišni najam te usluge predstavlja nepotrebno odlijevanje ograničenih sredstava.

Konceptualizacija prehrambenih termina: samodostatnost, samoopskrba, suopskrba

Prehrambena samodostatnost (na razini države ili regije):

• Definicija: Sposobnost države ili regije da sama proizvodi svu hranu koja je potrebna njezinom stanovništvu – bez potrebe za uvozom.

• Cilj: Potpuna prehrambena neovisnost.

• Značajke:
  • Riječ je o strateškom cilju države.
  • Usmjerena je na nacionalnu sigurnost i otpornost u krizama, povećava suverenost države.
  • Uključuje tržišne mehanizme, ali s jakim utjecajem javnih politika i planiranja.
• Primjer: Država nastoji biti sposobna bez uvoza preživjeti moguće globalne prehrambene krize.

• Definicija: Sposobnost kućanstva da si samo proizvodi dio hrane koju konzumira.
• Cilj: Veća prehrambena neovisnost, zdrava hrana i manja ovisnost o trgovinama.
• Značajke:
  • Ne temelji se na tržišnoj logici – nije namijenjena prodaji, već zadovoljavanju vlastitih potreba.
  • Povećava osjećaj sigurnosti, obvladljivosti i kontakta s prirodom.
  • Je odgovor na nesigurnost, rast cijena i želju za kvalitetnom, lokalnom hranom.
• Primjer: Obitelj ima vrt, nekoliko voćaka i pohranjuje zimnicu – ne zbog zarade, već zbog samostalnosti i kvalitete života.

• • Definicija: Model suradnje između proizvođača i potrošača, gdje zajednica zajedno brine za lokalnu prehrambenu opskrbu.
  • Cilj: Stabilan, pravedan i održiv lokalni prehrambeni lanac.
  • Značajke:
    • Temelji se na suradnji i solidarnosti, ne na klasičnom tržišnom sustavu.
    • Članovi zajednice zajedno nose odgovornost, troškove i koristi.
    • Poljoprivrednik ne prodaje samo proizvode, već omogućuje prehrambenu sigurnost zajednice – u zamjenu za predvidljivost i podršku.

• Primjer: Zajednica se poveže s poljoprivrednim gospodarstvom i zajedno planira sezonu. Svaki član doprinosi unaprijed, dobiva svoj udio u urodu, a istovremeno podržava održivo poljoprivredno gospodarstvo. Redovne zajedničke prakse kao što su priprema i/ili razmjena zimnice, zamjena sadnica, pomoć pri radu u vrtu, odnosno na njivi, …