Hrana kao politička tema i potencijalna ulazna točka za progresivne prakse u ruralnim područjima
Proizvodnja i distribucija hrane – u okviru osiguravanja osnovnih materijalnih uvjeta za reprodukciju života – važna je politička tema i ulazna točka za organiziranje odozdo (posebno u ruralnim područjima). Za razliku od urbanih središta, gdje politički akteri s lijevog spektra uvjeravaju svoje pristaše i birače putem kulturnog rata, intelektualizma i/ili apstraktnog teoretiziranja, u ruralnim je okruženjima učinkovitija opipljiva, materijalna politika koja ima jasno vidljive rezultate i mogućnosti uključivanja odnosno sudjelovanja. Hrana, uvjeti stanovanja, energija, društvena reprodukcija, itd. su osnovni / rubni uvjeti života oko kojih je moguće graditi progresivnu politiku u ruralnim područjima. Unatoč povijesnim lekcijama 20. stoljeća o važnosti ruralnih područja i poljoprivrednika za značajne pozitivne društvene promjene, čini se da slovenska i europska ljevica – za razliku od npr. Latinske Amerike – taj potencijal zanemaruje, ne želi ili ne zna iskoristiti. Umjesto prepoznavanja potencijalne revolucionarnosti poljoprivrede, zadovoljava se površnom i pogrešnom ocjenom o navodnoj (prirodnoj) konzervativnosti poljoprivrednika i stanovnika u ruralnim područjima. Njihova konzervativnost i veća tradicionalna sklonost desnim političkim strankama posljedica je neaktivnosti, nezainteresiranosti i nedostatka ideja / praksi progresivnih aktera u tom okruženju. Za promjenu toga potrebno je prepoznati potencijal ljudi u ruralnim područjima, usmjeriti vrijeme / energiju / sredstva u politički rad u tim područjima i vratiti se osnovama politike, tj. materijalnoj politici s razvijanjem, organiziranjem i / ili koordinacijom progresivnih praksi na gore navedenim područjima djelovanja. Na tim čvrstim (materijalnim) temeljima odnosno bazi se onda može graditi i uspostavljati (nad)gradnja.
Poskupljenje hrane i nedostatak alternativnih modela
Rastuće cijene hrane, kojima svjedočimo prilikom posjeta trgovinama posljednjih godina, imaju značajne posljedice za slabije situirane pojedince i obitelji. Kućanstva u prosjeku, naime, namijene otprilike petinu svojih prihoda za kupnju hrane. Veliki trgovci i međunarodne korporacije ne djeluju po principu osiguravanja cjenovne dostupnosti, već ih vodi profitni motiv. Uz nedostatak političke volje, prošlu rasprodaju nacionalnih prehrambenih poduzeća i trgovačkih lanaca u stranom vlasništvu, intervencija odozgo je otežana. Time se pokazuje potreba i nužnost za razvoj alternativnih prehrambenih modela odozdo. S ciljem povećanja dostupnosti zdrave, lokalno proizvedene hrane i time smanjenja ovisnosti ljudi o sustavu i državi, potrebno je utemeljiti alternativne prehrambene modele na drugačijim principima, koji će biti u korist svim članovima lokalnog prehrambenog lanca. Ako je za postojeći prehrambeni model proizvodnje i distribucije karakteristično iskorištavanje / stiskanje poljoprivrednika s niskim otkupnim cijenama, intenzifikacija rada zaposlenih u trgovinama, cjenovna nedostupnost za široki sloj ljudi i visoki profiti za vlasnike odnosno strane korporacije, alternativni model mora temeljiti na dobrobiti svih uključenih neposrednih proizvođača i potrošača s stvaranjem pravednog i održivog prehrambenog modela. Kao što je u prvom dijelu događaja naglasila već Agnes, odgovarajući odgovori na takav izazov povezani su s osiguravanjem učinkovitosti, odgovarajuće infrastrukture i razvijene logistike.
Hrana kao rad, specifičnosti po spolu i potencijali hrane pri izgradnji zajednice
Planiranje obroka i kuhanje: kada govorimo o hrani, često se bavimo proizvodnjom i distribucijom na makro razini, a zanemaruje se mikro aspekt obroka u pojedinim kućanstvima. Tome je potrebno posvetiti više pozornosti. Još prije nego što hrana dođe u dom i počne – još uvijek većinom žene mašu kuhačama – s pripremom obroka, ide puno energije i mentalnog rada, koji opet većinu obave žene, u pregled sirovina u domaćoj smočnici, pripremu popisa za kupovinu te izbor menija za taj dan odnosno tjedan. O tematici hrane moramo dakle razmišljati i govoriti (također) u feminističkom smislu. O potencijalnim rješenjima tog “problema” možemo razmišljati iz najmanje dva polazišta / kuta gledanja:
jedno su poboljšanja pri ravnomjernoj podjeli cjelokupnog rada u vezi s hranom unutar pojedinog kućanstva. Prepoznati dakle vremensku zahtjevnost svih faza od planiranja, kupovine, pripreme, čišćenja te ih odgovarajuće podijeliti.
onkraj individualističkih i liberalnih rješenja, možemo razmišljati i djelovati u smjeru zajedničke reprodukcije naših života, gdje je hrana jedan od važnih elemenata. Neki primjeri takvih praksi su npr.: izmjenjujuća se priprema obroka među susjedima; u ruralnim područjima npr. netko je zadužen za proizvodnju hrane, tj. osiguranje sirovina, drugi za pripremu obroka; pučke kuhinje; samoorganizirane menze, …
Poveznica između prehrambenih sustava i okoliša
Prehrambeni sustavi imaju značajan negativan utjecaj s gledišta klimatskih promjena, okolišne krize i stanja ekosustava. Industrijsku poljoprivredu, naime, prate visoke vrijednosti emisija i degradacije prirodnog okoliša – uništavanje staništa, krčenje šuma za obradive površine, pogoršanje kvalitete tla / zemlje. Možemo, međutim, na tom području učiniti puno za pozitivne promjene, agroekologija naime pridonosi cjelovitoj regeneraciji ekosustava.
Promjene prehrambenih navika
Osim štetnih utjecaja na okoliš pri transportu i prioritetiziranju lokalne te sezonske hrane, s gledišta dobrobiti okoliša, ljudi i životinja, glavni problem postojećeg prehrambenog sustava je stočarstvo i naše prehrambene navike, koje se temelje na mesnim i mliječnim proizvodima.
Pri promjeni naših dijeta, međutim, ne smijemo se usredotočiti na individualne izbore, već kolektivna rješenja. Ukoliko se želimo suočiti s okolišnom i socijalnom krizom na području hrane, onda zdrava i održiva prehrana ne smije biti privilegij, koji pripada bogatijem sloju stanovništva, a siromašnijem dijelu populacije ostaje loša savjest i moralne osude. Za to su potrebne ogromne promjene u našim prehrambenim sustavima, za što, međutim, ne treba čekati odluke politike i donositelja odluka, već možemo tome pridonijeti sami s razvojem alternativnih modela i kolektivnih praksi pri proizvodnji, distribuciji i konzumaciji hrane.
