Kod pitanja dostupnosti lokalnog materijala se pokazuju velike razlike. Ako kod drva i slame nema većih problema, kod industrijske konoplje smo nekoliko koraka iza (u usporedbi s drugim materijalima i također u usporedbi s drugim državama). Radi se o posljedici činjenice da u Sloveniji kod industrijske konoplje na području gradnje nije sklopljen krug proizvodnje, prerade, distribucije i konačne uporabe. Jedan od istaknutih problema je bio manjak odgovarajuće mehanizacije – kako kod žetve, tako i u fazi prerade (za otprašivanje i mljevenje stabljika). Nadalje bi s gledišta ekonomičnosti i s time povezanog interesa poljoprivrednika za proizvodnju, tržište za gradnju s konopljom trebalo obuhvatiti tisuću hektara; ni to ne bi bilo jamstvo za niže cijene. Iz tih razloga, široke uporabljivosti industrijske konoplje u gradnji i pokušaja umicanja ekološki štetnog transporta takvog materijala iz jednadžbe, bi s strane države bilo potrebno više proaktivnog angažmana i/ili financija, da bi se prilike poboljšale.

Izazova o teoretskom i praktičnom obrazovanju za prirodnu gradnju smo se dotakli preko sažetka trenutnog stanja, gdje smo utvrdili da 1.) je na fakultetima takav tip gradnje manjkavo predstavljen ili uopće nije; 2.) su samoorganizirane radionice različitih aktera međusobno nepovezane, odvijaju se sporadično i nisu cjelovite; 3.) postoji potreba za nadogradnjom samoorganiziranih obrazovanja (prvenstveno) onkraj formalnih državnih institucija.
Od obrazovnih radionica u zadnjem razdoblju prevladavaju one, koje su sufinancirane preko natječaja (problem sporadičnosti), su sufinancirane od strane sudionika (problem dostupnosti), a istovremeno se pokazuje problem nepostojeće koordinacije u obliku platforme i suradnje na području gradnje s različitim prirodnim materijalima u Sloveniji, koja bi dakle povezala aktere s različitim znanjima. To bi otvorilo mogućnost cjelovitog i kontinuiranog obrazovanja, koje bi moglo voditi do konačne profesionalne kvalifikacije. Takva znanja i prakse bi trebala biti poticana i sufinancirana od strane države u okviru uspostave zelenih radnih mjesta.

U završnom sklopu smo se posvetili društvenim potencijalima prirodnih građevinskih materijala odnosno gradnje s njima. Obrađivali smo vidike samograditeljstva, međususjedske/lokalne pomoći, socijalne i solidarne gradnje te zajedničke gradnje u okviru zajedničkog življenja. Pri tome se radilo o razmišljanju kako možemo s prirodnom gradnjom doći do poboljšanja ili uspostave dostojnih uvjeta stanovanja za ljude, koji si to po tržišnim cijenama ne mogu priuštiti. Radi se dakle o dostupnoj prirodnoj gradnji i ne (samo) kao nadstandard. Cilja dakle na mlađu generaciju, kojoj tržište nekretnina onemogućava vlasništvo još tako malih jedinica ili ih sili u višedesetljetno zaduživanje pod lošim uvjetima, a istovremeno si s time otvara mogućnost poboljšanja životnih uvjeta siromašnijih umirovljenika, koji – prvenstveno na selu – žive u nedostojnim uvjetima, u neizoliranim kućama ili sobama, suočeni s energetskim siromaštvom, koje država pokušava riješiti sa subvencijama za plaćanje previsokih troškova grijanja … U tom smislu govorimo o socijalnoj i solidarnoj gradnji, jer združuje elemente naslovljavanja društvenih poteškoća, uključuje socijalnu komponentu, međugeneracijsku solidarnost i općenito premašivanje uskih tržišnih mehanizama i profitne logike. Pri tome ne smijemo misliti o mnoštvu individualiziranih rješenja, nego je potrebna zajednička kolektivna praksa. Elemente toga razvija zajednička gradnja, koja se usredotočuje na jedan ili više poteza, i to 1.) pridonosi poboljšanju uvjeta stanovanja u lokalnoj zajednici, 2.) preko zajedničkog rada uspostavi pojedine manje stambene jedinice te 3.) preko zajedničke gradnje uspostavi zajednicu manjih stambenih jedinica u kombinaciji s većim zajedničkim prostorima, zajedničkom reprodukcijom u svakodnevnom životu itd.

Na temelju tih ishodišta smo raspravu zaključili s razgovorom i prijedlozima za povezivanje odnosno suradnju na području prirodne gradnje. Pri tome se radi prvenstveno o izazovu, kojeg je potrebno riješiti preko kontinuirane zajedničke prakse različitih aktera prirodne gradnje. Već s gledišta samoorganizacije i povezivanja aktera na terenu su moguće osjetne pozitivne promjene, a za još veći iskoristivost naznačenih potencijala će biti potreban i angažman države.